Gljivično oboljenje

 
Odgovara:
Danijela Biban, dr.vet.med.,
Pet centar Drvinje 1, Zagreb

Ona ne češka to mjesto i ne liže, ali mi smo u velikom strahu. Moram priznati da pas spava s kćerkom i jako joj je privržen, bojim se opasnosti da ona ne bi pokupila oboljenje od njega. Molim Vas par savjeta kako da se ponašamo u ovoj situaciji i što poduzeti da se spriječi širenje gljivice. Ovo nam je prvi ljubimac, jako ga volimo.
Unaprijed zahvaljujem! Željka

O: Dermatomikoze ili dermatofitoze (gljivične bolesti) su infekcije keratiniziranih tkiva - dlake (stratuma corneuma), kože, perja, pandži, noktiju i kose (ljudi). Uzrokuju ih gljivice iz rodova Microsporum, Trichophyton i Epidermophyton.

Spadaju u zoonoze (bolesti zajedničke ljudima i životinjama).

S obzirom na rezervoar infekcije dijele se na:

1. geofilne (obitavaju u tlu kao saprofiti, a životinja se zarazi raskopavanjem tla)
2. antropofilne (žive kao komenzali na koži ljudi i rijetko su patogene za životinje)
3. zoofilne (domaćin je životinja, a mogu preći na druge životinje ili na ljude)

Bolest se prenosi direktnim kontaktom s oboljelom životinjom ili kliconošom, ili indirektno, preko kontaminiranog pribora za njegu (četke, češljevi...), zajedničkih ležajeva, prostirki, kućnog namještaja (ukoliko se radi o psu ili mački koji borave u kući/stanu i spavaju na kaučevima ili foteljama )...

Gljivice najčešće napadaju keratinizirana tkiva - stratum corneum (orožnjali sloj) kože i mladu dlaku koja raste. Hife gljivica prodiru u dlačne tobolce, oslabljujući dlaku, a istovremeno uzrokuju i upalu dlačnog folikula, što dovodi do njenog ispadanja na oboljelom mjestu.

Karakterizira ih ''centrifugalni rast'' - u sredini promjene stvori se ljuskava krasta, što gljivicama onemogućava rast budući su aerobi  (za razvoj im treba kisik), no na periferiji ostaju aktivne i to je područje najčešće poput crvenkastog prstena.

Promjene su uglavnom lokalizirane, a iznimno generalizirane po tijelu (najčešće kod imunodeficijentnih životinja).

Bolest se dijagnosticira mikološkom pretragom ili Woodovom lampom.

Diferencijalno - dijagnostički u obzir treba uzeti demodikozu ili dermatitise druge etiologije.

Bolest se liječi lokalno ili sustavno, ili je kombinacija jednog i drugog, ovisno o karakteru promjena. Uglavnom se koriste antimikotici, a moguće je dati i antibiotike, kako bi se suzbile sekundarne infekcije.

Sa oboljelog je mjesta dobro ošišati dlaku i očistiti ga klorheksidinom.

Osim liječenja, koje je uglavnom dugotrajno, vrlo je bitna profilaksa (sprečavanje bolesti), kako se bolest ne bi pojavila kod druge životinje ili kod ljudi.

Oboljelu je životinju najbolje izolirati u odvojenu prostoriju (koju će Vam kasnije biti najlakše očistiti i dezinficirati), ne dirati je po oboljelom mjestu dok god je pod terapijom, često prati ruke, a nakon završetka terapije obavezno oprati i dezinficirati prostor u kojem je boravila.

U Vašem slučaju nikako ne bih preporučila boravak psa i djeteta u zajedničkom krevetu, jer se radi o zoonozi. Budući je najvjerojatnije da je došlo do unakrižne infekcije (dijete - pas), mogla bi se ponoviti (pas-dijete) i ići u krug.

Osim toga, koliko god nam naši ljubimci bili dragi i koliko god mi brinuli o njihovoj higijeni, treba imati na umu da je pas životinja koja se kreće po vani, igra se sa drugim životinjama čiji nam zdravstveni status nije poznat, stoga bi bilo uputno smjestiti ga u njegov ležaj, čak i onda kada ozdravi.