FCI klasifikacija:
Grupa 2 – Pinčeri i šnauceri, molosi, švicarski planinski i govedarski psi, Sekcija 3 – švicarski planinski i govedarski psi
Visina:
Mužjaci 64-70 cm; ženke 58-66 cm
Težina:
40-50 kg (mužjaci su krupniji)
Životni vijek:
6-8 godina
Dlaka:
poluduga s gustom podlakom, ravna ili blago valovita
Boja:
najčešće crna sa smeđim poljima na licu, iznad očiju i nogama. Na čelu, prsima, na kraju repa i šapama su bijele pjege
Idealan prostor za život:
(prostrana) kuća s dvorištem ili farma
Uobičajena veličina legla:
6 štenaca
Izgled
Bernski planinski pas je upečatljiv trobojan veliki pas. On je krupan, uravnotežen, inteligentan, jak i dovoljno okretan za težak i naporan rad za koji je bio i korišten u planinskim područjima. Mužjaci izgledaju snažni, dok su kujice različitije i ženstvene.
Pripadaju skupini "gigantskih" pasmina. Visina u grebenu kod mužjaka je 64-70 centimetara, a kod ženki 58-66 centimetara. Tjelesne mase je 40-50 kilograma (mužjaci su krupniji). Po izgledu su gotovo kvadratični, malo su dulji u tijelu nego što su visoki. Glava im je velika i široka i ima blagi izraz, nos je uvijek crn, a oči su prijateljski nastrojene te tamnosmeđe boje. Uši su srednje veličine, trokutaste su i stoje visoko na glavi.
Što se tiče boje dlake, ona je najčešće crna sa smeđim poljima na licu, iznad očiju i na nogama. Na čelu, prsima, na kraju repa i šapama su bijele pjege.
Rep srednje duljine visoko je postavljen, a prsa su duboka i omogućuju mu snagu za radne zadatke. Hod bernskog planinskog psa je siguran, elegantan i snažan, dok je izraz lica topao i privržen, zbog čega se mnogima sviđa kao kućni ljubimac.
Podrijetlo i njega bernskog planinskog psa
Povijest pasmine
Bernski planinski psi spadaju prema FCI u 2. grupu, Pinčeri i šnauceri, molosi, švicarski planinski i govedarski psi, Sekcija 3 – švicarski planinski i govedarski psi
Zemlja njihova podrijetla je Švicarska, gdje su na početku u dolinama i planinama čuvali stada i tjerali goveda, čuvali kuće, nosili teret i vukli saonice s mlijekom.
Kao što im i samo ime kaže, ovi su psi iz regije Bern. Vlada mišljenje kako su pretke ove pasmine doveli Rimljani kada su osvajali područja Švicarske i tada se razvila njihova izdržljivost i snaga potrebna za planinska okruženja u kojima su se nalazili.
Ova se pasmina nekoć nazivala Dürrbachhund ili Dürrbächler po selu Dürrbach u Švicarskoj u kojem su ovi psi bili učestali i popularni. To je ujedno i bio prvi službeni naziv pasmine, sve dok se nije krenuo povećavati interes za njom izvan ove regije nakon što su ovi psi bili izloženi na izložbama pasa. Početkom 20. stoljeća, točnije 1907. godine, osnovan je i prvi pasminski klub, takozvani Schweizerische Dürrbach-Klub.
Promjenom imena naglasila se povezanost ove pasmine s regijom Bern i Švicarskom. Ime koje svakako treba spomenuti kada je u pitanju bernski planinski pas je ono Alberta Heima, švicarskog geologa i zoologa koji je uvelike pridonio očuvanju i razvoju svih švicarskih planinskih pasa te standardizaciji i priznanjem bernskog planinskog psa.
Ubrzo se pasmina širi i izvan područja Europe u Sjevernu Ameriku te se pretvara u jednog od omiljenih obiteljskih ljubimaca.
I danas su ovo radni psi izuzetno privlačnog izgleda i vjerni svome gospodaru. Zbog svoje dobre naravi i ljepote sve su češći kućni psi te su uz to među najljepšim psima na svijetu.
Dlaka bernskog planinskog psa i njega
Dlaka je poluduga s gustom podlakom, ravna ili blago valovita. Ova dlaka zahtijeva redovno češljanje i četkanje, kako bi se izbjeglo zapetljavanje i čvoranje dlake. Za vrijeme jačeg linjanja, bernskog planinskog psa treba svakodnevno češljati, što će olakšati proces linjanja.
Također redovito treba voditi brigu o skraćivanju kandži kao i o dentalnoj higijeni te higijeni ušiju.
Temperament bernskog planinskog psa
Bernski planinski pas izuzetno je vjeran pas svom gospodaru i ljudskoj obitelji, inteligentan je, miran, privržen i oprezan te pun ljubavi.
Prema drugim psima često se dominantno ponašajum no generalno se dobro slaže s drugim životinjama i prema njima je obično zaštitnički nastrojen i nježan. U selima su ga koristili kao čuvara i sve više kao psa za pratnju i obiteljskog psa koji je izvanredno oprezan i upozorava na sve što mu se učini sumnjivim.
Ovaj nježni div dobroćudna je pasmina koja nije nimalo agresivna te je zbog toga jedan od omiljenih obiteljskih pasa. Jako vole najaviti tko dolazi, ali nikada nisu pravi psi čuvari. Možda čak i više nego druge pasmine, bernski planinski psi zahtjevaju jako puno vremena provedenog s obitelji i svakodnevna interakcija s njom jako im je važna.
Ako je pas često dugo ostavljan sam, temperament će mu najvjerojatnije postati problematičan. Također, to je pas koji je u prošlosti vukao kolica i terete te ljude na njima, dakle naučen je na rad pa ako nije aktivan, to također može biti uzrok isfrustriranosti.
Slaganje s djecom, odgoj i zdravlje bernskog planinskog psa
Odnos s djecom
Mnogo vlasnika ove pasmine potvrdit će da je bernski planinski pas idealan i odan djeci obitelji u kojoj živi, a i isto tako odnosi se i prema djeci koja "nisu njegova".
Prema djeci će, dakle, biti pun ljubavi i nježan. Međutim, treba naglasiti da je ipak vrlo bitna i nužna socijalizacija mladog psa, kao i njegov odgoj u periodu odrastanja, te bi bilo uputno potražiti pri tome profesionalnu pomoć (škole za odgoj pasa). Uz ovo, valja spomenuti kako djecu treba imati pod nadzorom kako ih ne bi slučajno ozlijedio budući da je ovo velik i težak pas.
Dresura bernskog planinskog psa i aktivnost
Kada je u pitanju dresura bernskog planinskog psa, morate biti dosljedni, a trening mora biti kraći i raznovrstan da bi im održali fokus i interes. Iako je ovo inteligentna pasmina, mogu biti sporiji u učenju, pa će Vam biti potrebno nešto više strpljenja.
S njima također morate biti nježni i ostati mirni jer ne vole dresuru koja sadrži grubost. Osim ovoga, sa socijalizacijom bi trebalo, kao i kod većine pasmina, započeti što ranije kako bi se razvili u uravnoteženu pasminu i upoznali ljude, životinje i predmete s kojima će se susretati.
Ovi psi su uvijek u pokretu te im treba pružiti puno mogućnosti za trčanje i igranje. Oni obožavaju biti u pokretu tako da ćete morati posvetiti puno vremena za aktivnost ove pasmine. Prirodni radni hod Bernskog planinskog psa je polagani kas. Pružite mu što više mogućnosti za igranje i trčanje bez uzice, ali nikad ga ne forsirajte u tome. Budući da bernski planinski pas kasnije sazrijeva, zahtjevnije aktivnosti ne preporučaju se prije druge godine života.
Ovo bi ujedno bila i preporuka za svakodnevnu aktivnost Vašeg ljubimca. Pas će sam odrediti količinu aktivnosti koja ga neće iscrpljivati. Mlade pse ne treba pustiti da se previše penju po stepenicama ili da ih se na bilo koji način suviše optereti kako bi se očuvalo zdravlje njihovih zglobova. Potrebna im je sva energija za ispravan rast. Pobrinite se i da ima dovoljno odmora i sna, pogotovo dok je mlad.
Bolesti bernskog planinskog psa
Bernski planinski psi, nažalost su, kratkog životnog vijeka (6-8 godina) i imaju predispoziciju za razne bolesti, od kojih su najčešće iduće:
• displazija kukova i laktova
• bolesti bubrega
• rak
• sklonost pretilosti
• problemi s kapcima (ektropij i entropija)
Problemi sa zglobovima
Zbog velike tjelesne mase i pojačane fizičke aktivnosti zglobovi ovih pasa izloženi su velikim naporima. Ako su nezaštićeni, vrlo rano u životu trpe oštećenja. Odgovarajuća hrana osigurava izgradnju snažnih zglobova i njihovu zaštitu kasnije u životu.
Glavna osjetljivost divovskih pasa su zglobovi. Uzroci ove osjetljivosti su genetika, morfologija (njihovi zglobovi su pod velikim opterećenjem zbog velike tjelesne mase), način života (naporno vježbanje, naročito prerano), te prehrana (kost je tkivo koje se stalno razgrađuje i izgrađuje, pa i nakon završetka rasta, neuravnotežena prehrana pogoduje razvoju bolesti koštanog sustava i zglobova koje se manifestiraju bolovima i šepanjem). Potrebno je 18-24 mjeseca da štene divovske pasmine potpuno izraste.
Kratak životni vijek
Upravo kod ove pasmine je tijekom zadnjih godina zabilježen smanjeni životni vijek. Do 2000. godine prosječna dužina života bernskog planinskog pasa, prema vrlo detaljno vođenim podacima, bila je 10-12 godina.
Nažalost, zbog učestalosti oboljenja poput autoimunih bolesti, bolesti bubrega i tumoroznih promjena, a oslanjajući se na statističke podatke, životni vijek ove pasmine je 6-8 godina, što je među najkraćim životnim vijekom među svim pasminama. Uzgajivači i kinološke udruge širom svijeta nastoje istražiti i pronaći uzrok ove nelijepe promjene, sumnja se na genetičko nasljednu bolest.
Iz ovih razloga, treba imati na umu da pri odabiru bernskog planinskog psa treba nabaviti psa od pouzdanih i provjerenih, odgovornih uzgajivača koji će se pobrinuti da je pas prošao sve potrebne zdravstvene testove te da je štene došlo od zdravih predaka.
Gdje treba živjeti bernski planinski pas?
Kako im je potrebno dosta kretanja i životnog prostora te slobode, ovakav pas nikako ne bi trebao živjeti u stanu. Bolje bi mu odgovarala (prostrana) kuća s dvorištem ili farma, na kojima bi imao dovoljno prostora za aktivnosti.
Iako ih dlaka štiti od niskih temperatura i vole biti vani, važno je napomenuti i kako im je jako važna svakodnevna interakcija s obitelji u kući.
Više im odgovara hladnija klima ili planinsko područje, a ako žive u područjima u kojima je vrućije, treba se pobrinuti da ih se pretjerano ne izlaže visokim temperaturama.
